All posts by Gael Gerard

nemojte se savijati prije spavanja

 Ne plie pas devant le sommeil
sois le joyeux pourfendeur des mystères
za
la même scène passant et repassant
savoir dire
que l'événement est trousseau de phrases
et que dans la vieille querelle du réel et du songe
la porte est au milieu des effusions
Sentiment vague
en partie émergé
d'une nuée de mensonges
que le vent pousse vers la montagne
pour sentences lancinantes
convertir la parole échangée
en grisaille de convenance .

Sois le porc épic
des remontrance sagaces
et si le pas te presse
tel l'escargot sur sa sente luisante
remise en tes granges
le paquetage inutile des succédanées
ceins l'étoffe de lumière
va à la fête
et découvre ton cœur.


142

Ja napredujem

     Ja napredujem
od mermera
u prvom redu
u ovoj mogućnosti da nam se pridružite
na našim svadbama
prave istine .

hodam
memorija otiska prsta
iz mog grla
vrsta l'neizrecivo
u krematorijumu za mladiće
odbijajući iscrpljenost .

I pošto život jeste "vidjeti"
Ja se rastvaram
na obali milosti
u bratskoj pospanosti
rezanje na tanke trake u boji
veoma traženo lice
lice detinjstva
lice svakog čoveka u potrazi za samim sobom .

I kad bi sve bilo pitanje ćutanja
mnogo više od muzike .


141

Zatvoreno je, ali budite oprezni

 C'est clos mais prends garde
là est l'insoumission de pleine lumière
là est la rectitude d'une vigilance à l'arc souple
là est le seuil des boues de grandes lessives
là est l'ambition de marcher sur les traces de ton nom
là est l'intime circoncision de la gamme des échanges élargie aux confins de l'univers
là est la responsabilité d'une conscience impeccable
là est la couture assemblant d'un fil écarlate les étoffes de chair et du verbe
là est le passage que le pas des moutons foule
rageuse conversation sur le chemin coutumier
là est la feuille d'arbre lâchée au vent d'une terre lointaine
là est la nuit des douleurs et des tentations ourlée par l'aube qui point .
Ainsi va la nef accomplissant son office
maîtresse d'exil et de vanité
jaillissement de larmes au chevet de la finitude
transmetteuse
hors le sexe la fortune et la puissance
le message qui n'use pas le cœur ni ne dessèche le sang
le message des guerriers bien plus que celui des époux
le message enflammé hors fatigue et regret
le message dévoilé par le voire et l'entendre
le message de la joie des vœux définitifs
le message de la grâce et du sourire
le message de la rosée tombée au matin de la Saint Jean
le message des fruits que l'on offre
Le message qui jamais ne se referme
la gratitude du jour .

L'homme détient les clés de son fragile équilibre .
L'homme est le créateur aussi bien de son enfer que de son paradis .


143

Petit papa

Tu n’en finis pas de partir .

Parfois quand de noirs nuages s’amoncellent et que la déroute plante son drapeau noir, ton cerveau se brouille, tu cries. Un cri au-delà de la douleur et de l’appel. Un cri aux causes abyssales. Un cri de personne humaine en proie à une rencontre improbable. Un cri qui dérange notre entendement habituel. Un cri outrancier qui veut nous montrer quelque chose. Mais quoi ? Qu’as-tu vu ? Quant à tes émotions, je n’ai pas la clé pour les décoder .

Tu erres dans ces contrées entre chien et loup, là où la grisaille d’un hiver saturé de givre grapille des images d’antanoù les vapeurs du marigot des origines modifient la conscience, biti, où se croisent hallucinations et visions .

Tu es entre la vie et la mort mais la vie est la plus forte, même dans le dernier voyage, et c’est ce qui nous permet de ressentir la fragilité de cette vie, son visage unique et que fort de cette expérience ultime nous soyons de chair, d’esprit et d’âme les transcripteurs du grand mystère, nous les innocents, nous les adeptes de l’Emerveillement .

Tu cries et je t’entends au travers des couloirs de cette maison de retraite que tu n’as jamais pu faire tienne, tant ta difficulté à communiquer et à t’adapter était grande .

Ce ne sont plus desMadame !” que tu profères mais de longs gémissements qui montent du profond de ton être pour s’adresser à quelqu’un d’indéfini, que tu ne peux nommer. Te sauver d’un danger ? Te soulager ? T’aider à franchir cette épreuve, ce bouleversement de l’être qui s’enfonce dans le labyrinthe fait de traces mnésiques et d’impasses ? Tu ne sais pas quoi demander, ta main décharnée serre ma main. Tu ne me demandes même plus de revenir chez toi, à la maison .

Tes fonctions vitales se sont réduites au manger et au dormir, et quand je m’éloigne ta plainte prolongée broie ma poitrine comme dans un étau et essore mon coeur .

Quant je te quitte après t’avoir embrassé, j’ai l’impression que ce sera la dernière fois ; et puis je ne reviens pas en arrière car je ne sais pas quoi faire pour t’aider, pour te rassurer, pour te calmer. Lâchement je t’abandonne, et alors je culpabilise !

Dès que je quitte l’étage où tu résides et que l’ascenseur atteint le Rez-de-chaussée, je n’entends plus tes cris mais néanmoins ils continuent de résonner au plus profond de mon être. Je suis abandonné. Je suis laissé de côté, moi le mal nécomme toi peut-être. J’essaye de me faire à l’idée que je n’ai plus de papa, je suis triste, je suis bouleversé, une grosse boule monte de mon ventre. Je me calme, je gère la situation tout en subissant un arrachement viscéral. Tes cris me suivent quand je médite, quand je marche sous la pluie, dans le vent, sous le soleil et j’entends ta voix m’appeler, doucement, très doucement telle une caresse, ta caresse, que tu me prodiguais quand dans mon petit lit d’enfant j’avais tant de mal à m’endormir .

Tu ne demandes expressément plus d’aide, tu sembles nommément ne plus demander de nouvelles à tes enfants. Tu es seul et le brouillard qui t’enveloppe suggère l’envol des corbeaux par un matin d’été frileux dans les hauts arbres qui bordaient le canal à Briennon .

Tu es là à attendre qu’une porte ultime s’ouvre dans le mur de cette chambre que tu n’as jamais investie. Tu es le passe-murailles d’une occasion à ne pas manquer. Tu attends un dernier train qui siffle dans le lointain mais qui tarde à apparaître. Tu n’as plus rien à donner. Ce qui t’appartenait ne t’appartient plus, ce qui était ton chez soi, tu en as été dépossédé. Ton appartement a été occupé, la vaisselle du dimanche et des jours de fête a été éparpillée, même ta signature a été copiée. D’espoir, tačka. De sourires sur ton visage, tačka. La trompette dont tu jouais à été offerte à l’enfant d’une soignante. Ton dernier bagage est bouclé, et puis d’ailleurs ça fait bon temps que tu n’as plus de bagages. Tu as donné, … nous avons pris .

Povremeno, dans des moments de lucidité, tu as pu demander que ça avance un peu plus vite, que la fin du tunnel s’ouvre sur la grande lumière terminale, à ce qu’on dit. Mais le sais-tu ce qu’il y a après ? J’aurai tant voulu que nous parlions de ça. J’aurai tant voulu que tu prennes cette initiativeEt c’est maintenant que j’entends, que je mesure tout ce qu’un père est en capacité de donner à ses enfants quant il a la conscience de s’inscrire dans la grande chaîne des générations et que sa propre vie, unique et sacrée, est au service de l’autre .

Peut-être que ce sera cette nuit. Peut-être dans quelques jours. Devenir froid. Que les os se cassent comme du verre. Que le sang ne circule plus. Que l’immobilité soudaine soit un soulagement après la souffrance. Que le tic tac du pacemaker fasse un bruit d’enfer dans ce corps inerte .

Le véhicule noir n’est toujours pas arrivé. Mais que font-ils donc tous ces soit-disants vivants à boire du pastis, à jouer à la belotte, à se vautrer devant la téléalors que ça gèle en bord de banquise ! ” J’attends, moi, le corbillard ! “

Je me souviens du tour de France que nous étions allé voir avec Charlot, dans les années cinquante. C’était une étape contre la montre. Le dernier coureur à passer était Anquetil qui avait le maillot jaune, et puis derrière avait suivi la voiture-balai. La fête finie, nous étions rentré par le train de Versailles pour descendre à la station du pont Mirabeau et rentrer à la maison par l’avenue Emile Zola. Je tenais à bout de bras un sachet de papier contenant quelques menus objets publicitaires que j’avais réussi à attraper aux passage de la caravane publicitaire. Il faisait beau, un soleil de juillet jouait avec les feuillages de l’avenue. J’aimais ce passage de l’ombre à la lumière et je sautais sur les plaques de fonte ajourée qui entouraient les arbres. J’étais heureux d’avoir passé un moment avec toi, papa, mon petit papaEt cette voiture-balai qui se fait attendre !

Il y a quatre ans et demi, quand maman nous a quitté, je suis resté avec toi une semaine rue de la Jarry. C’était la dernière fois où j’ai été véritablement proche de toi. Tu ne m’as jamais posé de questions autres que strictement matérielles. Jamais tu n’as pleuré. Jamais tu n’as évoqué spontanément quelque souvenir. Si tristesse il y avait tu ne me l’a pas montré. Je faisais ledélicatavec toi pour ne pas te faire entrevoir mon profond désarroi et je ne t’ai pas poussé pour que tous deux nous pleurions à propos du départ de notre femme et mère. J’avais peur que tu t’écroules. Je mesurais déjà dans le silence que tu montraisc’est toujours moi qui engageais la conversationque ton état psychique était troublé. Tu semblais ailleurs de tout ça. Ton manque d’émotion me faisait froid dans le dos. Je n’ai pas su trouver les mots qui t’auraient fait te dire, te contacter dans ta sensibilité. Je savais que tu étais déjà un peu parti .

the 23 juin, date anniversaire de la naissance de maman, je prierai pour toi, papa. Que tu sois de ce monde ou ailleurs peu importe, tu n’es déjà tellement plus là. Ton départ, tu l’as anticipé depuis longtemps. Tu as vendu la maison de Saint-Flour comme pour clore un épisode de ta vie, comme pour brûler ses objets familiers parce qu’après toi il n’y aurait rien, rien que des étrangers qui fouilleront dans tes affaires, rien que des envahisseurs qui vont tout saccager. Tu n’as pas insisté pour que nous gardions cet ancrage familial. Tu nous as donné l’argent de la vente sans te retourner, sans prononcer de discours. D’émotions, tačka ; comme si quelque chose de toi était mort depuis bien longtemps. Tu étais déja sur le départ. Dans les semaines qui ont suivi tu as eu un grave ennui de santé dont tu t’es heureusement sorti. Et depuis tu attends la suite. Ce n’était pas ton heure. La ligne de démarcation passée, tu faisais comme s’il ne fallait pas se retourner. Question de vie ou de mort ? Fuite en avant ?

Dès lors que la terrible sénilité t’accable, que tu n’as plus ta tête, que la trinité de la dépression, d’Alzheimer et de la démence nous oblige à l’épreuve que nous devons traverser, toi et nous trois tes enfants qui sommes ainsi convoqués en tant qu’êtres de conscience et de compassion, de vulnérabilité, de transparence et de sang-froid, de réflexion et d’entendement à ce qui est ; nous nous devons d’être les témoins du grand oeuvre de la vie et de la mort pour nous soutenir dans l’accueil et l’entre aide afin de prêter main forte à ceux de nos proches qui en ont besoin. Nous ne devrions rien avoir à nous cacher. Nous devrions rester unis. Nous devrions nous parler. Les non-dits n’engendrent que repli sur soi, rejet et méconnaissance de l’autre et bien du malheur à nos enfants et petits enfants par l’ombre qu’ils jetteront sur notre mémoire collective .

Quand j’entends le glas de la finitude au clocher de l’existence, j’écoute, je vois, je suis triste, plačem, je suis seul et ma solitude je la consomme avec mes proches, je la partage avec les miens que j’aime et qui m’aiment. Je la mâchonne, je la distille, je lamanduque”, cette option absolue de finitude, pour qu’elle me nourrisse et m’aide à croître .

Oui, je prierai pour toi, pour t’accompagner, pour te soutenir, toi papa, corps et âme associés, pour parcourir avec toi ce chemin qui va de chez toi au cimetière où demeure maman .

Tata, je te promets de faire mémoire de ton histoire de vie, et d’honorer cette esquisse existentielle qui tu m’as transmis afin de faire fructifier la vie que tu m’as donnée, afin que fleurisse cette envie de faire plus que ce qui nous a été donné. Et ce, afin que cela soit dela bonne ouvrageutile pour ceux qui nous suivront .

Il est un temps déraisonnable où l’on met les morts à table pour un dernier repas, hors faim et soif matérielles mais plein de faim et soif symboliques et spirituelles, afin de recueillir les miettes de vie qui nous permettront de grandir sur notre chemin de connaissances et de sagesse, de donner sens à sa vie et de s’effacer en osmose d’amour devant ce qui est .

Tata, dans ta démence, émane une aura où affleure, pure et limpide, une valeur profonde. L’ego brisé cède la place à l’essence humaine. Et pour celà tu es précieux .

the 23 juin, je penserai à maman, je penserai à toi papa, je penserai à vous deux, mon frère et ma soeur, et ferai promesse de vivre ces dernières années qui me sont imparties, le plus simplement possible, dans l’écoute, la pudeur, le respect de la personnalité de chacun, le soutien et le conseil, à tous ceux qui seront en difficulté .

Nous ne devons pas nous faire de mal et avoir le courage d’échanger, d’entrer en contact avec nos proches, avec autrui, même si cela semble difficile parce pas très habituel dans notre culture familiale. Le silence s’il peut être régénérateur de soi à soi dans la méditation et la contemplation, est néfaste quant, se transformant en mutisme, il éteint la lampe de l’espoir .

Et puisque par chez nous tout fini par une chanson ou un mot gentil, disons qu’il ne faut pas peser ni sur son prochain, ni sur les autres, ni sur cette terre pleine du mystère de la création pour que nous, lesvivants en marche”, demeurions en communion avec l’Autre qui reconnaîtra que nous sommes tous frères si nous nous aimons les uns les autres .

140

prema brijestovima

 Ova pločica je napravljena od crvenih šesterokutnika .
Ova avenija šuštavih stabala kišnog proljeća .
Stepenište sa ogradom od kovanog željeza .
Ovog dana ispod vrata sobe koja propušta rafale glasova koji dopiru iz trpezarije .
Ovi prozori sa svojim staromodnim okovom .
Ova loše fiksirana drvena kapka koja se udara o zid kada se diže nalet vjetra .
Kao ormar sa staklenim ogledalom iz vremena pohranjenog .

Biti tu
u senci stvari na mestu
sedeći u smrskanoj stolici
mreže loše dogovorenih ideja koje ometaju moje misli
uspomene opjevane malim unutrašnjim glasom
Uzeo sam svoje klikove i šamare
kutija sa slikama i sveska od krtice
otići na hodočašće mirisima prošlih godina .

Hladnoća i kiša promijenili su tamni zrak sredinom poslijepodneva
diskretni prijelaz u ovo stanje slušanja dopuštajući da se odloži
kamen na kojem će se sagraditi grad braće
Nebeski Jerusalim bez vidljivih njenih anđela
Jerusalim samo postoji da bi dočekao šetača duša
u potrazi za vjerovatnim zaobilaznim putem prema stanju pokajanja
traže dah i svjetlo za vožnju
istraživač se vratio svom zadatku
obruč tada zastarjele igre kroketa
pred čekićem praznine
promoter željenih susreta
one kojima dostupnost bez čekanja omogućava da se izlegu
čak i tokom van vršnih sati
dok se zgužvana pjesma kiše i pomiješanih boja uzdiže između jasenova i brijestova
u svijetlom i mirisnom vrtu
fraza suza u proleće
na spoju zvučnih opterećenja
besne vode koja struže nevidljive kamenčiće
lonci divova .


139

burzet

 Malo vode
dosta vode
dodijeljen neprestanom režanju životinjskog šapata
šuštanje glasa o bazaltni zid
kapljice bisera u skladu s grlenim zvukom
pljeskajući dlakavim rukama o krvavi kamen.

Podignite monotonu odanost
kontinuirani snop
slojevita žalba ekobuaža grada .

Abeceda se izražava u svojim disonancama
ova braća čije zanatstvo
je odneo burle
prema dolini permisivnosti .

Samo zvuk zvona
preko toka vode
manevar na poziv
ljudi iz magnarije
dok je još mrak
ovog zimskog jutra da pređem ovaj drveni most
klompe udaraju svojim okovom o prag radionice .

Sretan događaj
da je dolazak bala svile
načičkana hiljadu prelivih niti
od grubog meka
stao kao neodlučan
da uđem u ghoul
gdje je kaša starog metala povezana sa škripom ogrebotina
zaglađivanje finog tekstila .
Trenutno pljačkanje
dječaka iza zgrade
brzo pokupi punu torbu
stavljen na lepljivu klupu u svlačionici
vreme je za skok u senke
iz jaruge očekivanja
da se besplatno napijem
srce koje kuca
na kamenoj stazi
izvan promiskuiteta dna
i visoka srca
donijeti u vikendicu bez vatre
crne pruge
štampanog ažuriranja
oko njenog lica
kestenje i luk
oings .

poruka o starijoj osobi
cvjećar za podizanje duha
umorni kolebanja
na putu do tri krsta
između Golgote i konačnosti Marije .

Prihvaćene su samo žene svetice
držati za ruku
prolazeći mužjaci
za osmeh
nemiri
nestati u šikari
tražim morski trn
da će curiti
na kamenu groznice
priča o početku
bez odbrojavanja
na putu školjke .

Prihvaćene su samo žene svetice
polako napreduje
prema ljubavi i saosećanju
natovaren pregršcima zlatne metle
po mjeri visokih ambarskih vrata
kopajući se ispod njihovih širokih suknji
lobanje mrtvih
slabine opasane tkaninom
si rouge
nego izlazeće sunce
po svom iridescentnom disku
evocira sveto krizmu pomazanja Velike srijede
onaj kreatora dana
sve dok je klađenje dozvoljeno
na suncu od šafrana
sive kobile gospodara Cornillea
potresen od zadovoljstva
pri pogledu na ovo brašno tako belo
nego snažno kretanje mlinskog kamena
kamen protiv kamena
tera te da odletiš
prema trilama kosova
zorom
majskog jutra .


138

moj prijatelj

Da te imam met ispunjava me radošću, toi, drugačiji od mene, a opet tako blizak .

Ti si sa mnom i smiri me kada je olujno vrijeme, crne misli se dižu iz moje gorke ponore i to moje reparte su prevelike .

Tvoj čvrst bijes za koje bi neko mogao pomisliti da su lažni za mene su živahna i spasonosna ideja kada me dotakne dremanje pažnje i duše zamucam nejasne reakcije na rizik od novosti .

volim te, bez senka sumnje, da čak ni naš zajednički dolazak na drugu planetu nema može nas osloboditi od izražavanja naše lude želje u ogledalu traženja i da razumem sve o tome šta je život .

divim ti se mimo svakog restriktivnog razmatranja, sa voljnim i širokim divljenjem, da ni kasni let jarebice ispred naših stepenica nije mogao da nam odvrati pažnju .

A ipak Bog zna da volim crvene jarebice koje su svojim teškim i ravnim letom mogle probuditi se sa spasonosnim startom spavač doline koju tako često imam imaju tendenciju da budu .

Ispred naših energija stojećih ljudi nabijenih mogućnostima buduće realizacije, the zemlja, naše polje delovanja, je tako ogromno, moćna i krhka u isto vrijeme, razuman, pun ljubavi i prijemčiv, da čak i čujemo šapat od početka početaka .

Tvoja riječ se okrenula ka vječnoj hitnosti da se iznese suština stvari dozvoljava mi da nastavim moj put, oslobođen svih okova, ka čistoj sjetvi moga najdublje bašte .

Dobrodošli mi sa toliko velikodušnosti, ažurnost i tačnost koju čak nemam vrijeme je da vam se zahvalim. Čim te vidim, U potrazi sam da te pojedem glavom i srcem, i čim se pojedem, čim mi daš prodre u mene, onda nestaješ, pa finansiram .

ti si majka, veliki sestro, anđeo i felibrige mog srca za koga osećam emociju koju osećam kod tebe odnos se odmah transformiše u “sens” jasno i duboko u usluzi o mojoj predanosti vjernosti vašem učenju. Toi, moja svetleća strela .

I onda sam te slobodan izabran za prijatelja kada ne biraš svoju porodicu .

I bio bih uvijek naklon da saviješ svoje ponovljene misli sa silom kakva je imperativ za vas da ih uzmemo u obzir. Trenutno stanje u svijetu zavisi .

Vaša poruka prolazi. Tvoja reč je kraljica. Fluidnost tvoje vizije me udaje. Tragovi koje ste ostaviti za sobom, Sakupljam ih na vrhuncu percepcije i moje mentalne sposobnosti da ih integrišem za vrijeme zajedništva .

Tvoje lice je upisan u dubinu moje duše i čim dah prođe, odmah ustajem da uzmem ovu misterioznu pjesmu koja je tokom jednog od naših prve sastanke sam šaputala i ko me je uvek pratio kada Prelazim ti put .

Vaš pogled pokazuje znake vlasti ovih mjesta mira i poziva na budnost a pažljivi plamen relevantnosti .

Ako se to desi izgubite nam malo vremena i pronađite vas, nije potrebna preambula na prvi pogled koji mi daš. Ti si, Ja sam, korpusa, duša i duh spreman za zadatak koji je pred nama, ovo veliko djelo satkano toplinom čovjek, namjere ljubaznosti i zahtjeve za razumijevanjem o našim držanje u našim teškim vremenima .

I ako odeš putovanje, znajte da će ovdje ili drugdje biti mjesta za vaše učenike, za moja braća i sestre u tebi, kako bi ovjekovječio vatru između voda i lobanja, i recite nam šta još treba da se uradi .

I to od života je kontinuirana potraga i hodočašće, ti si hodočasnički bumbar, dragoceni štap koja me održava i kojom kaligrafišem u prašini staze sveta slova našeg univerzalnog pisanja .

volim te, moj prijatelju .

137

Samo korak ka mudrosti

   Mudrost. Riječ “mudrost” dolazi od latinskog “znam”, odakle takođe dolazi riječ “ukus”. Mudrost je umjetnost uvažavanja okusa. Ona pokazuje vrlo konkretan stav, veoma stvarno, i prilično daleko od razrađena konceptualna organizacija. Radi se o pronalaženju umjetnosti da se tako živi dozvolite da okusite ukus života .

Kako se ovaj koncept mudrosti odnosi na to, plus occidental, fromfilozofija ; jer filozofija znači “ljubav prema mudrosti”. U stara vremena filozofi su bili ljudi od kojih se očekivalo žive po svojoj filozofiji koju su predavali. U filozofiranje je uključeno a način života koji usklađuje misli i život .

I onda tokom poslednjih nekoliko vekova, in Zapad, filozofija je postala umjetnost izgradnje sistema mislio, da ih podrži, da ih brani i, in “pravni problemi”, diskusije, da dokažu svoju nadmoć nad drugima. U klasičnoj Kini, jedan od domovi svjetovne mudrosti, drugačije je dizajniran ; pa mi Reci to “mudrac nema pojma, sans position, bez potrebe” .

Mislim da je mudrac ljudsko biće bez njega posebnog kvaliteta, bez unapred određene ideje, bez stajanja kod braniti, jer želi da ostane otvoren prema stvarnosti, da bude svež i spreman za ono što se dešava. Kroz ovaj položaj mudrac može najbolje odražavaju onoga koji mu se povjerava. Mudrost je suprotna mudrosti. trzanje. Ona je blizu spokojstva .

Mudar čovek “vjeruje” ne ; on ima “on je bio” .

The “vjerovanje” dolazi od latinskog “vjerovati” a u ovoj porodici riječi nalazimo posebno u francuski “lakovjernost”, odnosno način davanja svoje adhezije na tvrdnje koje neko nije u stanju racionalno potkrijepiti. Vjerovati to je pridržavanje određenih afirmacija .

The “on je bio” dolazi od latinskog “fides” a u porodici riječi izvedenih iz ovog korijena postoje Latinski “povjerenje”, ko je dao “povjerenje ” na francuskom. A čovjek vjere nije prvenstveno čovjek koji vjeruje u ovo ili ono, ali muškarac iznutra naseljen samopouzdanjem. Vjerovati, je vjerovati u bilo kojoj krajnjoj stvarnosti. Možemo biti naseljeni samopouzdanje i vjera, a da stvarno ne znamo šta je dno dna stvarnog .

Nemojte uzeti u obzir “vjerovanje” as lakovjernost, ali kao da su nivoa svesti drugog reda od nivoa svesti “on je bio .”

I na ovaj način, uvek se trudimo da uradim prvi korak. Kada napravimo korak, izlažemo se a neravnoteža. Prihvatamo da na trenutak izgubimo ravnotežu mirnoće dok se ne pronađe nova tačka ravnoteže, nogom na tlo. Kada nema ničeg umirujućeg od mirovanja, unapred jedan nogom ispred druge, je preuzeti rizik od spoticanja. To je prihvatanje poznato da ide u nepoznato, I to, ne znajući unapred da li je ovo rezervišite radost i iskušenje. Onome ko ustane i hoda, otvoriće se pred njim a ogroman prostor, jer u zavisnosti od kursa koji on postavi – da li jeste istina, stvarnost ili mudrost –  le “pravi šetač” može ići samo od počevši od početka sa počecima koji nemaju kraja.

the “pravi šetač” je čovek ovoga svijet. On ne može odstupiti od obaveze koja je na prekretnici njegovog životnog puta će ga pozvati da uđe u priču, da se pretplatite na ono što je urađeno ili još nije urađeno prije njega i da osjeća da se to mora učiniti. Trebaće mu učestvovati. Morat će se inkarnirati kako bi pomogao transformaciji svijeta.

the “pravi šetač” takođe izgleda izvan svijeta. On je u sebi, za sebe, predmet njegove realizacije kroz internu rutu. On je u direktnom kontaktu sa onim što je izvan njega i neumoljivo napreduje ka neimenuvom i bezimenom. On daje i prima kao vremena koje prolazi i susreta koje ono čini bez posebnog zaduživanja obratite pažnju na posledice njihovih postupaka. On je“prisustvo” na ono što jeste. On je unutra povjerenje .

the “pravi šetač” u potrazi za njegovim postignuće mora prevazići kontradikciju između“l’veridba” i“unutrašnjosti” kako bi bili na kapije hrama gde “mudrost” i “svijesti” su kod i diferencirani i ponovo ujedinjeni. U ovom trenutku njegovog putovanja, preokretom perspektiva vođena vjerom, može premašiti nivo realnosti iza iz čega naša logika više ne funkcionira. U efektu, šta u našem svetu uobičajeno izgleda neprikladno, može se pojaviti naprotiv u konsonanciji, kada mijenjamo registar, kao novi nivo realnosti .

Ne postoji opozicija između traženja unutrašnjost i uključenost u život svijeta. Jedan je skoro uslov da drugi bude zaista efikasan. Onaj koji bi ostao gotovo uvijek zaključan u sebe u nekoj vrsti potrage bez dna na kraju se osuši na lozi jer će joj nedostajati hrana iz odnos sa svim bićima oko njega. I ko god bi se u to uključio transformaciju svijeta bez odvajanja vremena da se vrati svojoj unutrašnjosti duboko, ovaj će se nakon nekog vremena moći raspršiti, crumble, to raspršiti se, se chosifier .

136

D’une relation l’autre

Il est admis que c’est seulement par l’expérience personnelle que nous pouvons accéder à un peu plus de connaissance .

Stavite a jar sva zamjenska učenja samo vode do podvrgavanja testu rasol čistoća potrage u njenoj predigri ; stvari postaju vruće, gori isto, ali ovaj istraživač tamnih voda nikada neće dostići zrelost .

Tu n’attesteras pas de ton appartenance à quoi que ce soit, une joie illusoire pouvant se glisser entre ta parole et l’objet de ta recherche .

stvarno budi ti. Prelazim ford, biće test. Alors ne te raconte pas d’histoire. Et même, ne govori ništa. Ćuti. Vidi, i bićeš viđen .

Si viens à passer le voyageur aux sept chameaux chargés de tapis, od svile, de fourrures de parfums et de pierres précieuses, et que celui-ci veuille acheter tes vieilles chaussures toutes racornies, c’est que ces chaussures n’ont pas toujours été les tiennes et qu’un autre les portera .

Onda ste ostali put, i budi mu dužan .

Ne sois plus la victime de ta croyance à être sur le “bon” put. Les grandes choses que nous puissions voir le seront par l’entremise des proches personnes qui t’entourent. Tvoja žena, tvoj čovjek, tvoja djeca, tvoji prijatelji, vaše komšije, te convoqueront à cesser d’être la victime de l’autre pour t’engager sur la voie de n’attendre rien .

135

Jednostavnost

  Mogao bi i o meni .

Toliko o kamenju, cveće i zatim drveće .

Razgovarao sam s njima .

Ja sam dio ovog bratstva baštovana iz kreacija .

Znam da moraš napredovati golim rukama, raditi u ovom trenutku, u poslušnosti onome što jeste, slušati, i ne ne nosite alate visokih performansi .

A onda sam otkrio da priroda govori, i slušajući to, Otkrio sam unutrašnju tišinu zajedništva, ovoga sjedinjenje sebe sa drugim, da je drugi mineral, biljka, biće životinja ili čovjeka, ili prirodni ili kosmički entitet veći od sebe .

Priroda sigurno ne govori francuski ili Japanski, niti simbolički jezik, ali je izraženo “rezonancija”. Doveli smo se u poziciju čekanja bez čekanja, of moli se, kontemplacije i trešnje vam priča priču, i pepeo, druga priča, a bukva još jedna priča .

sa hrišćanima, na Uskrs, dodirujemo misteriju smrti : ako nema smrti, nema vaskrsenja. Ako donesem moja unuka vidi truli badem, Neću mu reći : “Pogledaj truli badem”, više : “Pogledao bademovo drvo se rađa”. Za badem, to je svakako a užasno vrijeme, ali ovaj badem daje život. Otpušta se, l'abandon, povjerenje .

Drveće nam daje rast .

Jedan dan u šetnji, Prošao sam pored stabla jabuke, sa u podnožju malim stablom jabuke ne više od tri jabuke u procesu gurati . Podigao sam pogled i vidio trulu jabuku kako visi sa stabla jabuke. I shvatio je tada da je bilo dvoje smrti. Ova jabuka je toliko volela svoju mamu da nije htela da preseče pupčanu vrpcu i da je ostala da se drži grana na kojoj je istrunula ne dajući život. drugu jabuku, ona, pao. Rizikovala je da potraži negdje drugdje i da preseče pupčanu vrpcu pao na zemlju ; Ona je mrtva, ali iz ove smrti je rođeno drvo jabuke .

Priroda nas uči da postoje skokovi, smrti, orezivanje, pauze u ritmu, neophodna poslušnost koju treba obaviti s povjerenjem kako bi se pronašao prvi čin, kreativni čin .

133