Mogao bi i o meni .
Toliko o kamenju, cveće i zatim drveće .
Razgovarao sam s njima .
Ja sam dio ovog bratstva baštovana iz kreacija .
Znam da moraš napredovati golim rukama, raditi u ovom trenutku, u poslušnosti onome što jeste, slušati, i ne ne nosite alate visokih performansi .
A onda sam otkrio da priroda govori, i slušajući to, Otkrio sam unutrašnju tišinu zajedništva, ovoga sjedinjenje sebe sa drugim, da je drugi mineral, biljka, biće životinja ili čovjeka, ili prirodni ili kosmički entitet veći od sebe .
Priroda sigurno ne govori francuski ili Japanski, niti simbolički jezik, ali je izraženo “rezonancija”. Doveli smo se u poziciju čekanja bez čekanja, of moli se, kontemplacije i trešnje vam priča priču, i pepeo, druga priča, a bukva još jedna priča .
sa hrišćanima, na Uskrs, dodirujemo misteriju smrti : ako nema smrti, nema vaskrsenja. Ako donesem moja unuka vidi truli badem, Neću mu reći : “Pogledaj truli badem”, više : “Pogledao bademovo drvo se rađa”. Za badem, to je svakako a užasno vrijeme, ali ovaj badem daje život. Otpušta se, l'abandon, povjerenje .
Drveće nam daje rast .
Jedan dan u šetnji, Prošao sam pored stabla jabuke, sa u podnožju malim stablom jabuke ne više od tri jabuke u procesu gurati . Podigao sam pogled i vidio trulu jabuku kako visi sa stabla jabuke. I shvatio je tada da je bilo dvoje smrti. Ova jabuka je toliko volela svoju mamu da nije htela da preseče pupčanu vrpcu i da je ostala da se drži grana na kojoj je istrunula ne dajući život. drugu jabuku, ona, pao. Rizikovala je da potraži negdje drugdje i da preseče pupčanu vrpcu pao na zemlju ; Ona je mrtva, ali iz ove smrti je rođeno drvo jabuke .
Priroda nas uči da postoje skokovi, smrti, orezivanje, pauze u ritmu, neophodna poslušnost koju treba obaviti s povjerenjem kako bi se pronašao prvi čin, kreativni čin .
133