Ostavio sam Nadju sa komšijama koje su živele na vrhu Pododjeljenje i ja sam stigao na kliniku samo da vidim kako si rođen. Postavljeno grudi tvoje mame, teško si disala, stomak natečen veliki maligni tumor koji se drži kičme.
Tvoj život je počinjao.
Imali ste tri ili četiri godine. Dešavalo se u prilaz koji odvaja našu stambenu zgradu od garaža u ulici Nicolas Nicole. Kretao si se kao klatno sa svojim malim drvenim nosačima na kraju oružje. Vaše tijelo je bilo ukočeno od gipsa koji vas je prekrivao od prstiju do stopala grudni koš. Nasmejao si se, ti si veliki Bédé kako sam te nazvao, a ti si me na to ohrabrio odmakni se još malo da mi pokažeš kako si dobro hodao. I uzeo sam te u ruke i podigao te.
Došli ste da nas vidite u Marcillatu. Imali smo pokupio te na aerodromu Clermont-Ferrand iz Marseillea. Vi dao mi je ovu emajliranu glinenu skulpturu, teška lopta sa a crni iskop – podsticaj da se dublje udubimo u stvari ne reci, i grube ivice za odbranu od potencijalnih predatora. uzeo sam ovaj predmet kao simbol vaše patnje kojom ste se nekako izborili i zamolio me da podijelim. Od tada me ovaj bal prati kao spona između ti i ja. imao si dvadeset godina.
Tronçais šuma u Allieru. Odbacio sam te u fotelji u širokoj uličici uvećanoj visokim drvećem. Imali smo prešao nekoliko stotina metara onda sam krenuo dalje ostavljajući vas sam kao što si mi predložio. Ponavljam svoje korake … nisi više bio the ! Zvao sam te na duge minute. Niste odgovorili. Zabrinut, Tražio sam te da te konačno vidim nepomično na maloj stazi nedaleko of the. Nastupila je duga tišina. Svuda su plesali mirisi humusa od nas. Vjetar je razgovarao kroz pokrivač uzastopnih mirisa. Mi drže se za ruku u zastoru od filcanih stvari. Znao sam tada da smo bili na istoj strani, braćo, Otac i njegov sin, slušanje i dobrodošli u ono što jeste.
Od ovih poslednjih godina vraćaju mi se duge telefonske razgovore koje smo vodili, ti moj sin Sylvain i ja tata Gaël kako si me nazvao. Radilo se o tome kroz šta ste prolazili u ovom trenutku i određene bljeskove prošlosti koje ste sa užitkom evocirali. Sta dobro uspomene. Još uvijek čujem tvoj teški, otegnuti glas iz tih dugih noći. Nikad nije bilo gotovih rečenica. Tražio si izražavanja tako da govorenje precizno i jasno kaže ono bitno. I ako ponekad određene riječi prevazilaze vašu misao da biste se našli u ravnoteži nestabilno između lepote i besmislica u poređenju sa onim što je prethodilo, bilo je za dobar cilj, da je inovacija u poređenju sa onim gde ste bili, ti esteta onoga što se dešava. A ti si bio takav, često ispred, ti koji fizički nije funkcionisao. Sjećam se određenih tema koje su se pojavile u našim razgovorima poput onih o stvaranju, držanja umjetnika ali i prijateljstvo i ljubav – ljubav prema telima, ljubav prema bićima. Vi voleo ljude. Rijetko si se žalio i uvijek sam ja skraćivao razgovor koji je mogao da traje satima i satima.
I ako si otišao ove noći 18 au 19 oktobar, to je pobjeći od svog fizičkog stanja kao čovjeka koji pati zdravlje se samo pogoršavalo, ali i da nastavite svoj rad u izvan ovoga, ti, tražitelj apsoluta i istine, naručen od sile mnogo jači od tebe, moćni poziv koji ste osetili. bio si zabavljen, radoznao, zanimaju me teme o kojima bih mogao razgovarati, teme koje se odnose na estetika, psihologije i duhovnosti. Ponekad si imao smisla za humor detaljan, ponekad štetočina, ti si šarmantni dandy koji je negovao dobru reč mudro i da nikada ne povredi. Ti si ljubavnik života u očaju ovog tijela zbog kojeg si toliko patio, tvoj prodoran pogled sa bademastim očima a tvoj pomalo ironičan osmijeh me prikovao za vrata štale pogledajte svoju dušu kako radi na iskupljenju onih koji su neobično normalni u njihovoj saglasnosti nisu živeli.
Od duše do duše si uz mene. Kada ste bili oslobođen od svoje tunike kože nekoliko sati nakon tog telefonskog poziva proslijedili smo te da bismo te mogli povezati sa sahranom svog djeda.
Još jedna posljednja riječ : “pardon”. Znaj da ja zamolite za oproštaj što niste češće bili prisutni.
Zbogom Grand Bédé, moj sin, Sylvain .
171
