Komadi umjetnosti su električni šokovi koji nas tjeraju da percipiramo apsolutno. Oni nas dovode u pitanje naše uspavljivanje tako što nas tjeraju da ispitujemo .
Vidjeno poziva umjetnika da se zapita šta vidi i pritiska. Materija otkriva njegove tajne i kontakt se dešava između duše pacijenta, posmatrač i gluma umjetnika i materijal koji se kroti prepuštajući se oblikovanju . Umetnik prodire u vidljivo, osetljivi, stvarno. On ih čini svojima život koji im daje ne pretvarajući ih u predmete. On ne ostaje zatvorenik pojavljivanja, otpori i navike mentalnog mišljenja. On čuva sposobnost da se konstantnim opažanjem divimo stvarnosti pukotina koja odvaja prirodni i autentični svijet od objektivizirane materije . A iza pojave kreacije on opaža misteriju reda skriveno. On nauku o umjetnosti podiže na nivo kvaliteta čistog duha. the vatromet njegove inspiracije stvara poetski trenutak, nevina kontemplacija izvan poznatih izvjesnosti, kao i posvećenost na putu čudo .
Obožavalac, the učenik, par zaraza intuitivno, obuhvata interakciju između ljudi i okoliš, između ljudi i svemira .
Umjetnik a dvostruko posmatranje njegove unutrašnjosti i okoline otkriva vječno obnovljena poetska forma. Dolazi do nepredviđenog dijaloga, nevjerovatno, između kreatora, životinjsko-ljudski čovjek od mesa i pomiješanih senzacija i stvar. Umetnik postaje, vrijeme zarona u svjetlost drugosti svijeta, sluga onoga što ga produžava, onoga što ga isto toliko obuzima nego što ga veliča. Ispostavilo se da je on univerzalno sjećanje, sindikat nezamislivo o apsolutu i njegovoj manifestaciji. Kristalizacija od događaj donosi izbijanje zakopane istine, vidljivo u ovom trenutku gde je zora onoga što se dešava u srcu njegove misterije, kao sastanak skrivena koja leži u osnovi pojave kreacije. Nastavlja svoju potragu, the radoznalost i osjetljivost umjetnika vode ga ka percepciji i intuicija nevidljive strukture stvari .
I materijal otvara se kao ruža ljeti pred aktivnom dušom, strpljiv i kontemplativan umjetnika. Materija je ukroćena, učini sebi dobrodošlicu i dopušta sebi oblik. Čovjek-životinja, u novoj intimi sebe nestaje da bi napravio put za”Čovjek”, do univerzalne dimenzije gde se lepota izražava i postoji. Umjetnik je tada a. On je instrument novu energiju i potpuno sebe. Ona otkriva ljudsku prirodu . Umjetnik kroz svoj gest stvaranja živi. Prima i živi. On je kretanje kretanja prije nego što postane stvar ili neko. On voli. On je intenzivnu raznolikost, dualnost i višestrukost. On je zrno prašina pažljiva prema neprestanim prevratima univerzalnog poretka. On je mladoženja mnogih vjenčanja koja ga čekaju na kraju hodnika senka i svetlost svog obaveznog putovanja .
152