Gaël Jean-Claude GERARD je bio profesor istorije i geografije, bivši, Geštalt terapeut i fotograf.
On je i pjesnik i kao takav je postao aranžer riječi, u nežnosti, u slobodi i u potrazi za istinom. Poetski gest se može zamisliti samo na putu samoće, zahtev u pogledu forme, snage u smislu nadmašivanja samog sebe, lakoća u pristupu, poniznost u držanju i upornost u naporu.
Pesnik nije tu da zadovolji svoj ego niti da se prepusti nekom konvencionalnom obliku. On je revolucionar utoliko što briše red i poštovanje navika svog vremena.. On je tradicionalista u poštovanju koje pokazuje prema starijima koji su prokrčili puteve avanture., izveo visoke vežbe preuzimanja rizika od novosti, iskopao tunele unutrašnje senke i pokrenuo mostove grubog susreta sa drugima prelazeći snagom i odlučnošću doline lakoće.
Pesnik voli život. Radosti i tuge su kruh i vino njegovih uobičajenih prijestupa. On nikome nije odgovoran. Nije bitno da li se smejemo iza njega, on nosi masku glumaca antičkog pozorišta koji su jedini ovlašteni da razgovaraju s bogovima.
I ako se ponekad psi puste na slobodu, da ga njegova reč prevazilazi, pušta je da izmiče prema nepoznatim i divljim zemljama da bi potom pokušala da komponuje sa detaljima ovog iskupiteljskog lutanja o, tako neophodnog u svrhu pročišćavanja slomljenog srca i ublažavanja barijera zaborava do kojih je odvučena..
Njegova pažnja ga usmjerava na rubove, nepredviđene stvari, des intersignes, des analogies, utakmice. Pesnik može biti samo novi argonaut, zanatlija od srca za koga još nije sve rečeno.
Njegove riječi su žar kada je hladno i led kada je olujno vrijeme. Njegove riječi ga vraćaju, palpitent, giclent, slip, urlaj, kukaju i proglašavaju svoju vjeru u ljudsko stanje da bi se onda smekšali pred držanjem "Misterija", uredima i liturgijama koje čine da se mirni cinobojni jezik onesvijesti od bola i lakoće, jezik druida, božji jezik, nečuven i maštovit jezik tragača za apsolutom.
Riječi nemaju značenje ako se ne žive intimno, ako se ne odmere merilom njegovih bolova, po mjeri vječnog djetinjstva.
Njegova vizija je milimetrična i apokaliptična. vremena i prostora, štaviše prisutan u njegovom svakodnevnom postojanju, integrisani su u njen globalizujući temperament. Sve je tu, na vidiku, na dohvat olovke i raspored elemenata koji ga bombarduju u vreme pada meteorita postaje hladan stvar prihvatanja, de discrimination, brisanje i pohranjivanje mnogo više od slučajnosti. Osim za njega, šansa ne postoji i ono što se zove slučajan susret, slučajnost, paradoks, sinkronicitet su bogati tragovi sjećanja na prošlost i obećanja zamišljene budućnosti obilježene vizijom, pečata stvarnosti.
zvukove i boje, ritmove, muzika i samo značenje riječi su tutu plesača Opere u vrijeme Eduarda Degasa. Duga utisaka tinja u višestrukim mogućnostima kojima pohlepa izražavanja ne služi. Pesnik čeka, on strpljivo čeka sedeći na svom kesu gledajući da se otvori prozor svetlosti u oblaku prašine koji ga zaslepljuje, što ga opterećuje, mu prija i kroz koju diše. Pa on proleće, On je rođen, on vidi.
Pjesnik nema kamen na koji bi položio glavu. Zvijezde zamjenjuju božićne svijeće. Njegova posvećenost je negdje drugdje. Njen san je ronjenje. I kad svane, ona nema uvek rumene prste. Remugle su tu i dete koje se tada rodi obeleženo je osobinom patnje. Tada je opsjednut neosvojivom željom za znanjem i obavezom da svoje susrete u ljepoti – mandorlama svog nosećeg vala – proglasi glasnim i jasnim pred ljudskim svijetom koliko u pustinji ili u apsolutu.. Dete-pesnik se dopušta da ga oblikuje ono što još nije i njegovo razumevanje može biti samo poetsko i metafizičko iskustvo..
njegov otac, njegova majka, njegovi sinovi i kćeri su igra filijacije koju pehar podignut visoko na predvorju hrama počasti četiri vjetra njegove sudbine zov noći, dana, ljubavi i njene konačnosti.
Nema budućnosti osim hodanja hodočasnika duše Mliječnim putem.
Ako se seća, to je samo da se oženiš s vremenom, sa pticom na drvetu, osmeh drugog čoveka, od druge žene, djeteta, sa grmljavinom koja tutnji i kišom koja ga hrani. Vreme za sve. Vrijeme je koje prolazi. On je ptica na grani, on je grmljavina i kiša. Oduševljava ga kontemplacija godišnjih doba koja se vrte oko njega. Plodni par koji je stvorio pjesnik, ovaj prorok-dete-zanatlija, u kontaktu sa svojom okolinom.
Tada se može uspostaviti tišina, tišina napravljena od brisanja djela. Tišina duboko u našem univerzumu koja nastavlja svojim tokom, neumoljivo.
Upravo ovdje, na sajtu “gazeauvergne – prisustvo u onome što se dešava”, tekstovi i fotografije su povezani.
Tekstovi imaju različite ukuse. Neki su sažeci i razmišljanja o aktuelnim temama i istraživačkim perspektivama koje pokreću naš današnji svijet.. Drugi su ličniji i bave se mojim pokušajima da shvatim svoje veze.. I iznad svega, većina njih proizilazi iz onoga što se dešava u poetskoj rezonanci ovdje i sada gdje sam ja.. Kroz njih dolazi do naleta prisutnosti u višestruko referenciranoj, pa čak i razbarušenoj formi kojoj određena usklađenost jasnoće i strogosti u izrazu fraze može samo djelomično odgovarati.. Veo će uvek ostati. Veo koji sporost neophodna za otkrivanje pročišćava bilo kakvo šetnje.
Fotografije potiču sa panela koji je prethodno formiran u radosnom lutanju šetača, vođen brigom da posmatra, morati, osjecati, da rezonira i služi fotografskom objektu u okviru napravljenom od strukture, materijala, od svjetla, geometrijskih principa i emocija kako bismo zaobišli gep riječi čiji smo mi prečesto primatelji. Fotografije nameću tišinu.
Povezivanje određene fotografije s određenim tekstom je misteriozno. To ne potpada pod ilustraciju čak i ako se ponekad može pojaviti određena suvišnost, sa finoćom i humorom. Fotografija i tekst se susreću i iz njihovog kontakta može nastati treća dimenzija, jedna trećina uključena, drugačija priroda koja nas poziva na povratak refleksije. To je kroz ovo između, u ovom prostoru lišenom gaženja gdje odgoditi dolazak brzopletog značenja koje može paralizirati razumijevanje , da otvorimo svoje srce i dozvolimo susret sa srcem drugog. Dašak svježeg zraka nam tada daje hrabrosti da želimo više živjeti i da se projiciramo u čudo..
hajde da se okupimo, hajde da budemo službenici lepote. Moguće je da je zidar kakav mi jesmo potreban svaki kamen da izgradi ovo prisustvo kao niko drugi : ljubav, ljubavni utješitelj, kao onaj koji brine o drugom i onaj koji gradi budućnost.
