U prostranim planinskim prostorimaferruginous colorpotoci beličastog mlekanagomilane duž padinapotpuno slobodno lutanješaljivim i neizmjerno prisutnim duhom.Ponekad smo čulizvuk činela koji se dižu iz dolineoštar i pulsirajućipratili su grlene glasovemilovanje sa muževnim dodiromokolne mračne šumekako je dahtanje postajalo sve glasnijemišići su se naprezaliznoj je curiočekajući da svanegde su oči uprte u horizontzvuk oštrog i dugotrajnog plačafaisait jaillir le premier rayon du soleildru, briljantno, vruće, uvjerljivo, insistent, nouveau.Onda su bića stiglasvjetlo i svijetlona kapiji hrama.Précautionneusement tu te retournaissouriaisles ouïes ouvertesda emituje jedva artikulisan meki zvuksvi protivdan je definitivno završio .Tu t'endormais .
045
Kamen i svjetlost. Reci život kao jedan
sveža priča iz dubina vremena. Život, mi je u tri faze
odbija.
Prvo se pokušaju fizički zaštititi i
psihički, zaštititi tijelo i izbjeći dezintegraciju ciljeva
osnove. Ovo je faza preživljavanja, udobnost i zadovoljstvo.
Onda daj njegovom životu
vrednosti porodične zajednice, vjerske ili susjedske. Ne možemo
žive samo u vezi, licem u lice jedno s drugim.
Konačno, razvoj autonomne svijesti nije
više u skladu sa diktatom društva. Treba biti zaista slobodan, ali
međutim, održavanje konzistentnosti sa svojim okruženjem .
Tkanjem ova tri elementa pojedinac
tada postaje a “bilo koga”, obrazovana osoba, onda
spreman da preispita misteriju svega .
Uvek se osećate jednako u svom srcu. Budite jednaki u davanju i primanju. Jednaki u Biću . Donirajte svoje bogatstvo. ne skrivaj se vašeg siromaštva . Ne daj se "nositi" jedno drugom. Hrani se obiljem života, podijeli to, ali ne iskorišćavaj svoju glad . Ne optužuj sebe. Ne tražite a kriv . Budite bogati slobodom, dostupnosti, , prihvatanja, jer ono što je prazno je kao šta je puno . Podijelite svoju ranjivost . Rizikujte vezu. Posvetite se držanju, prakticiranju ljubavi. Stav je to otvorenost i poniznost. Praksa je ono samopožrtvovanja . To nije tvoja izvedba, tvoje savršenstvo niti vaš trud koji su važni, više Vaše poverenje u savršenstvo Ljubavi . Romantična veza je vježba, umjetnost, vodio iz trenutka u trenutak. Ali nije nije umjetnost za savladavanje, niti da se izjednači sa Gospodarom već da se predaš ovoj Umetnosti ili ovom Učitelju, tel da jesi . Cilj nije biti dobar ili primljen, više od te bezrezervno teče u Život . Otvorite se za drugost, do Nepoznatog, auto još uvijek, šta sebi dajemo, daje sebe za tebe . Neka vaša Ljubav bude mjesto za otpuštanje vaše kompulzivne pohlepe, od tebe opsesivno neslaganje . Neka vaša Ljubav bude veza vaše punoće . Iznad svega budite vjerni jedni drugima .
Oui au changement, à l’inconnu, à la séparation, à
notre cohérence, à notre peur .
Et ce ne sont pas des choses auxquelles on
s’habitue !
Un saut dans le noir, une rupture, la rencontre
avec ses animaux intérieurs, une descente dans la solitude, dans la dépression,
restent un saut dans le noir …
Le risque est réel : c’est quelque chose de vital,
c’est notre peau, notre raison d’être, notre normalité qui se jouent !
Une incursion de l’insensé. De ce que nous ne
comprenons pas, de ce que nous ne maîtrisons pas .
I jos … Il suffit d’un petit mot
… d’une simple intention … pour changer le cours des choses ;
devenir un passe-muraille, se découvrir un corps et une âme qui traversent le
désespoir et le béton, kontaktirati samu smrt bez smrti .
Bez garancije preuzimamo rizik
nepoznato, da skačemo u mrak, da prihvatamo šta više od toga
bilo šta drugo nas plaši. I tu je priča
klackalica, da nismo mogli zamisliti da možemo kročiti u prazninu bez mreža !
Tako da postoji ” preokret. “
Balans u Ništa !
Otkrijte tada da je Praznina matrica svega
porođaj , da je Senka matrica Svetlosti , tišina
matrica glagola , matrična sumnja Vere. Da postoji svijet iza svijeta, a
percepcija iza percepcije. Oluja nas baca na plažu
nepoznato, daleko iza “Nemoguća alternativa” gde se roditi
stvarno .
I da je za sve ovo postojao uslov : odstupati
iz svoje orbite ! Uđite u mrtvu tačku. gde se ne vidi .
the “Corps conscient”, nos sens, sont comme un fin
voilier, une barre sensible .
Lorsque l’axe du
mât, le poids de la quille, réajustent leur rencontre avec le ciel, l’on s’aime
– non sans douleur et non sans risque ! – mais sans se perdre .
Garder son cap,
la vigilance du souffle. Equilibrer la barque, regonfler les voiles
… Déployer l’être, courir avec le vent, favorable ou contraire .
Appuyer notre
coque. Epouser chacun, son propre Mystère, solidaires et confiants, flanc
contre flanc .
Aller et venir
entre les bras de la vague, se glisser dans le ventre de la mer …
S’ancrer an centre de l’essence des choses. Dans les entrailles, dans le Cœur ! Un mouvement et un repos .
Eux-mêmes
inscrits dans le mouvement et le repos du l’Univers .
Des fleurs à foison figées par la photo déjà depuis quatre ans une pelouse en Bretagne un pan de beauté qui jamais ne s'éteint des souvenirs accrochés en plein été nous revenions du marché c'était à Tréguier nous avions rendez-vous avec les amis et par dessus tout çà une musique de biniou et bombarde annonçant une odeur de moules frites il faisait calme nos corps étaient sans douleur les cloches de la basilique se sont alors mises à sonner sûrement la sortie d'un mariage du riz que l'on jette et pour point d'orgue le bouquet de la mariée lancé par dessus la compagnie et rejoignant les fleurs à foison figées par la photo depuis déjà quatre ans une pelouse en Bretagne .
Au calme friselis de la rivière les berges tendres offrent au promeneur régulier l'accompagnement marial de l'entrée au temple .
Se penchent les bonnes fées feuillues laissant leurs ombres arrières projeter en avant leur pollen gatterie pour animalcules des eaux encore endormies .
La forêt en bordure ombre de mystère le passage des génies de ce lieu .
Accoudé sur le pont les odeurs de la nuit mouillée franchissent le parapet et creusent sur le visage la contemplation des choses faites .
Au creux de la maison où l'œuf représentait l'éclat magique d'une omelette de champignons en fricassée s'entend pour que les hommes rajoutent de l'ail les femmes elles ramenant les fines herbes du jardin pendant que les enfants chantaient à tue-tête "six kilomètres à pied ça use ça use six kilomètres à pied ça use les souliers."
039bis
Au creux de la maison
où l’oeuf
représentait
l’éclat magique d’une
omelette de champignons
en fricassée s’entend
pour que les hommes
rajoutent de l’ail
les femmes elles
ramenant les fines herbes du jardin
Duh je ono što rađa, transformirati, implementirati ideje. To je vanjski doprinos iz kojeg ne znamo odakle dolazi, i koji čak može doći iznutra.
Real je skup svega "stvari" koji postoje ; on je stvar koja sadrži i vezuje i sprovodi sve te stvari. To je rekonstituisani komplet koji radi.
Nema stvarnog bez ideje jer ono što je stvarno nužno ima formu : čista bezobličnost je ništavilo. Informacija je na mjestu složenosti kontakta s materijom neka vrsta podsvjesnog nagona koji dolazi odnekud i koji ipak teži. Stvarno je dakle Duh ; Stvarno je Duh koji misli o idejama, uključujući ideju supstancije pomoću koje se ideje utjelovljuju u stvarima za posebne svijesti koje su dio ovog Duha.
Evo na fotografiji, postoje stvari koje kao da postoje, ali ko da zaista postoji, što će reći, obezbediti se spolja - ex-istere - i pokazati se, koristite Ideju, složeno jedinjenje koje okuplja posmatrača, njegovu namjeru i alat za kameru. Tako se scena oblikuje s Duhom koji se iskrcava aktivnim traženjem izumitelja plastike. I upravo u ovom trenutku možemo govoriti o Realnom. Pravi, spoj materije ili supstance ili stvari, traženja Ideje i Duha.
Od Stvarnog do Duha postoji samo jedan korak koji vodi promjeni nivoa svijesti, na stimulaciju razuma da bi bili tamo, u nedualnom sporazumu, da napravim još jedan korak.
Puissamment et savamment orchestréen un couple aux ailes d'angele fond du ciel laiteuxaccueille la quête de celui quid'en dessous le filetrassemble les énergiesau printemps de la nouvelle annéeélans à venird'entre les maillespour percer d'un coup secle ventre mou de la sardinesans être la risée des rieusesprêtes à fondre sur le morceau de chair abandonnéultime sacrificedes sangs mêlésque prône la Viecette Vie en tous ses étatsun doigt de sel sur le pare-brise de l'embarcationmanière d'accompagnerd'un bol d'air océaniquele cri inouï de la délivrance. 037