Naravno da je imao hrabrosti
 taj čovjek
 živjeti duge godine s oprezom
 jednostavnost i skromnost
 da upravlja svojim čamcem
 uz dnevne obale
 a da ne pitam kamo ići
 a da ne vidim kako vrijeme prolazi
 polako napreduje prema ušću
 gdje granice izmiču
 gdje sve sivi
 da pogled zamrači
 nedostatak zraka
 da um više ne reagira
 ali kamo ide
 trijumfalan u svojim očekivanjima
 misterija
 ovo nestvoreno svjetlo
 ova intenzivna svjetlost koja dolazi s vrlo visoke visine
 ovaj jaz
 habitée de vieilles âmes
 ovaj krhki čamac
 nestajući u maglama
 ovu visoku točku
 stapajući se s horizontom
 u sjećanju na ono što dolazi i odlazi
 prostor zadržanog daha
 u spomen na ono što je bilo
 tragovi tvog imena na izranjanom deblu drveta
 biti dodijeljen
 preobraziti ovo gorko-slatko pisanje
 po dužnosti savjesti
 hodajući po stazi
 razumijevanje onoga što jest
 crepe ponovno otvorene rane
 kraj ljeta
 kao buljenje ne uspijeva
 za vrijeme oseke
 u onome čije srce prebiva u ljubavi.


 163