usnula Mesalina

 usnula Mesalina   
 unutar simfonija   
 muza bršljana okićena šminkom   
 izrezuje sivo lice dosade.  
    
 Uz zvuke cimbala i olifanta   
 kavalir od Trencavela   
 zasvijetliti ognjenim mačem   
 čopor koji ga proždire.  
    
 Ovdje nema svjetiljke   
 točka carabistouilles   
 prema strasti   
 samo neko inauguracijsko proročište.  
          
 Ostani mali čovjek   
 to callunes predmet   
 voljen od bogova  
 neizmjernom nježnošću   
 predodređen za bijeg.   
   
 Čovječuljak   
 mala žena   
 okrenuti sat   
 viseći svoje istine   
 društveni i planetarni   
 u sjeni egzilantskog života.  
    
 U ovoj nerazmrsivoj mreži   
 modrice dolaze na pojam   
 ništa za reći   
 osim tišine.     

    ( Keramika Martine Cuenat ) 

  504

na rubu šume

   Na rubu šume   
život
život koji pomaže
život kao ponuda
život pun prijateljstava
život koji tka svoj put i koji ništa ne prestaje
Trg zelenila
gdje da zakorači
tako krhko udubljenje
nego sam izgled
crtati krivulje budućnosti
Lokva vode
Da sam hodao
naprijed
prema noći
osloboditi nade
njegove pogodnosti
Ostaje brazda svjetla
gdje praznina
zbor
bez vraćanja unatrag
bez kosti razdora
rog nježnosti u srcu.


503
(skulptura Martine Cuenat)

Larmes de pluie en godille

 Pas je trčao   
 sur le chemin  des bergères 
 entre les fougères accoutumées.    
 
 Navré de devoir frapper   
 tako zgodan muškarac   
 na karotidnoj.  
    
 mama ispred   
 bio odselio   
 en simulation d'être pressée de rentrer.

 Kiša je peckala   
 i ubo lice   
 une brume nous recouvrait.      
 
 Plima je rasla   
 mogli smo čuti surfanje   
 frapper les dalles de granite. 
     
 Mol je bio pust   
 mornar u svom malom čamcu   
 skulirana čvrsta   
 vidjet ćete naplatu   
 ancré entre les jetées du port.  

       ( slika GJCG )
  
502
 

u produžetku dana

   Au prolongement du jour   
quand la nuit se fait profonde
où le navigateur tremble
devant les dangers qui l'assaillent
il y a cette lumière
cet oiseau qui annonce la terre
et le soleil
quand la connaissance est naissance
que le jour est amour
se gonflent les montgolfières
en ascension gracieuse
chalumeaux bruyants
faisant fuir les oiseaux
comme manne au désert
quand la faim nous tenaille.
Mesure-t-on les pas à faire
affaire de temps
affaire de regard
portés en juste place
jusqu'au soir ?


501
(peinture de Manon Vichy)

La présence à ce qui s'advient